Počeci šminkanja

Prvi počeci šminkanja bilježe se još u drevnoj Mezopotamiji i Egiptu. Pošto se crvena boja nekada dobivala iz morskih trava, joda i broma, njena upotreba tada je drastično utjecala na živote žena, rezultirajući uglavnom ozbiljnim bolestima. Legenda kaže da se Kleopatrin ruž za usne dobivao od zgnječenih crvenih insekata. Iako zvuči nevjerojatno oni se često i danas koriste za bojenje nekih sastojaka u različitim industrijama.

Umjesto od crvenih insekata, ruževi za usne su se ubrzo počeli proizvoditi od pčelinjeg voska obojenog bojom biljnog porijekla, a bojenje usana je značajno dobilo na popularnosti u 16. stoljeću. U zlatno doba kraljice Elizabete moderno je bilo šminkati usne grimizno crvenom bojom, a na lice stavljati bijeli puder poput krede. Nošenje ruža za usne nije bilo dozvoljeno svim ženama, samo onima iz visokog sloja. Smatrano je da ne priliči damama da ga nose i često je asocirao na žene sumnjivog morala.

Godine 1770. engleski parlament je donio zakon o braku u kojem stoji da se brak ne priznaje ukoliko je dokazano da je mlada nosila šminku ili ruž prije vjenčanja. Smatrano je da je šminka bila sredstvo zavođenja koje su koristile vještice.

Prvi komercijalni ruž za usne

Prvi komercijalni ruž za usne je lansiran u Parizu krajem 19. stoljeća. Bio je proizveden od masti jelena, ricinusovog ulja i pčelinjeg voska. Neizbježno, ovo je značilo kraj ruževima za usne koji su se pravili kod kuće. Novi ruž za usne bio je umotan u svilu, papir ili se čuvao u malim posudama odakle se nanosio četkicom.

Godine 1915. Maurice Levyjev pronalazak cilindrične metalne tubice započeo je novu eru ruževa za usne. U početku je mala tuba imala kliznu polugu koja je ruž istiskivala prema gore, ali ubrzo je zamijenjena rotirajućom kakvu danas poznajemo.

Pomalo pomiješani dojmovi o ružu za usne uskoro su se sjedinili uz malu pomoć filmske industrije. Popularnost glumica iz nijemih filmova čije su usne bile obojene kestenjastom ili crnom bojom napravile uvelike je utjecala na stvaranje pozitivnog mišljenja o nošenju ruža za usne.

1940-te

Četrdesetih godina ruž za usne je još jednom postao problem, ali iz drugačijih razloga. Tinejdžerke su se borile s majkama koje nisu bile naklonjene tome da njihove kćerke nose ruževe. Uprkos teškim uvjetima života za vrijeme Drugog svjetskog rata, žene nisu odustale od bojenja usana. Naprotiv, one su nosile ruž kao tzv. “crvenu značku hrabrosti”.

Nakon stoljeća plivanja nasuprot plime, ruž za usne je konačno osigurao svoje mjesto u životima i torbama žena svijeta. Tijekom 50-tih godina prošlog stoljeća, na vrhuncu slave Marilyn Monroe, jarko crvene usne postale su nezaobilazan trend.

Hazel Bishop

Izum Hazel Bishop, tzv. “ruž otporan na poljupce”, odmah je postao popularan i potaknou je proces kreiranja još sofisticiranijih ruževa za usne.

Prije nego je ruž za usne postao jedan od osnova ženskog make upa, prošao je kroz razne promjene – kako po svom dizajnu tako i po načinu percipiranja od strane društva. AVON u svijetu prodaje 4 ruža svake sekunde, te ima istaknutu ulogu u naglašavanju ljepote ženskih usana u svim dijelovima svijeta.